Došlo vrijeme da sabiramo

366 dana, dosta za mene.

Velikih 366 sekundi pred nesto važno, velikih 366 trenutaka u godini ništa posebno, nekad sve. Došla je, naučila, ikoristila (bila iskorištena), zaljubila, odljubila, razveselila i rastužila.

Smanjila je plate i penzije za par odsto jer je kriza tek došla, ovo do sad zovite zagrijavanjem ili kako god. „Zanijemila“ je kad smo preživjeli 21. a već spremila veliko N. Uvela porez na kartice za mobilni telefon, električna brojila i kablovsku televiziju. Bila je 2 metra snijega visoka zimus i četrdeseti podiok topla ljetos, bila je maglovita nekima a topla drugima, vrata je otvorila jednima a zatvorila drugima, i jedni i drugi su imali nešto od toga.

Marila je i nije.

Bila je jedna i/ili još samo jedna, desila se i pogodila istovremeno.

Dala je neke najljepše stvari i neke najružnije i nije istrošila ni jedne ni druge niti je dijelila ravnopravno.

Opustila je i obradovala, ali i najjače zgrčila uplakene bolom.

Pomogla je jednom dječaku da srećan dočeka zimu ali i najbezobraznije zanemarila neke druge.

Bila je nemilosrdna i neugodna, nabrala neke čudne pouke, naučila nas jos malo životu, povezala i pobjegla, baš školski.

Pobjegla, takva je i sa 366.

Zamrznute penzije kod nas, nema povećanja od 3.3 %, prošle godine je ono iznosilo nešto više od 5 eura za one sa najnižom penzijom. Život penzionera podsjeća na reality show i to survivor.

Postoji prilika i neprilika iliti biraj gdje si

Prije par dana desila se prilika i sad trebalo je odlučiti ali ne onako fino kad biraš izmedju finog i manje finog nego izmedju lošeg i goreg, i bi loše ali nekako kad imate makar i ono loše to je kao da imate sve ili nešto ili makar nešto da ne crknete bez ičega pa vidi gdje si ili bolje išta nego ne biti,
ni ja sebe ponekad ne razumijem a sad jesam pa po cijenu da niko drugi ni riječ ne ukapira, hvala na RAZUMijevanjU.

Kako da pisem? Pomalo i ponekad svi smo manje spretni, nema krokodilski upecatljivih rijeci, vjestih prikaza, dubokih pauza. Ne da ne nalaze izraz nema ih, ne bih komentarisala (sebe) danas, hvala. Ni kisa ni sunce nista- nema reakcije. Premalo zivaca, volje, isprovocirane reakcije..

Razvila se tuga ona koja je tu i u najljepsem danu, i nije tiha gricka i proganja ceprka sjecanja gura i zaviruje ne prestaje dok ne istrazi sva stanista samoce. Nisam je strgla ni u prijatnom razgovoru koji je kao razbibriga dosao nepozvan a ona zulja iz prikrajka, strpljiva ne odustaje. Nije lijepo od nje sto me prati pa jednom sam joj rekla da se izmakne ali neka je sad imam i tu dozu mazohizama koja se pojavila sa njom ne bih znala da se sjetim nekih stvari bez nje, ne bi ovako grizlo bez nje sve sto je nekada lijepo bilo, ususkala se vragolanka kao meda u dubokoj zimskoj noci i lijepo mu je a snijeg je i nista nije kao ljeti a njemu taj snijeg i san donio pa on hrce srecan bez proljeca. Sama je dosla a kad se povuce pojavice se jos kadkad  kad je moja mila sjecanja donesu da kao slike nanizemo neke uspomene sto bole a lijece.

21.

Imamo svi po nesto cemu idemo kao ritam plime i osjeke koja zna svoje lagano njihanje i nijednom ne pogrijesi, i ja imam svoj nepromasiv kod koji postujem koji pratim..
Na pocetku je teze treba izaci uhvatiti napred- nazad kvaku a poslije je sve rutina, sa ponekom pauzom za izlazak, obicna i nepogresivo dosadna, jedino kada izbije bura nema pravila, izmaknes se dok te opet Onaj ne vrati na isto a inace ides napred nazad sam i ponekad ukrstis ruke sa jos ponekim ko je bas sada tuda prosao, da ostane rijetko, kratko i to je posebno. Nemas hrabrosti da izmisljas, ne sada pa dovoljno smo se spoticali sa onim prvim malo pravilnim koracima. A i vremena nemam za To, snage i ozbilljan odustanem. Ove neke druge stvari, uporno ugurana pravila bezrezervno postujem i imam plan on je za neciji osmijeh za sledeci utabani korak, a ako nisi takav znam te izopaceni i nevrijedni bezveznjakovicu nisi naucio i sta je ovo nemoj izmaci jer cu te svakako naci  a tvoj nevjest kod je nepravilan i prozvan.Tako su te na pocetku ucili da biras nije trebalo, trebalo je da samo pratis ovo sludo njihanje, lako je, kako vecina nauci. Ne prebrzo pasces cekaj kada budes znao sam ces a do tada uhvati se za ruke svemira i on ce ti servirati ovu uzaludnu pricu u kojoj te uce na najokrutniji nacin da ces kada dodje vrijeme vec sve moci sam ali tada to nece biti sa onim entuzijazmom  ovog trnutka da se ne vrati vise nikada.
Svi imamo svoj kod koga sapnu oni koji su zaboravili u tamo nekim godinama korake a plima i osjeka mozda su i one drugacije htjele, padaju nove noci ista je pjesma na obali i nije ruzna samo je jedina.

Komesanje i nostalgija

Sjecas se kako smo se smijali, onako ludo i bez ustezanja, na sred ulice, ozbiljno opusteni, mladi, kao kad balon pustis da ispusti vazduh i on stane tek onda kada vise njemu nema niceg.. Kako me je sada kada se sjetim stid ali briga me jer sam imala onih slatkih 16 i 17 koje ti dozvoljavaju i vise, i preko.. Sjecas se kako smo ucili razliku izmedju mladog drveta sa svijetlo zelenim granama koje su jos meke i krhke, kako su zelene i lomljive a ipak vitke i spremne da se saviju dok postepeno ne ocvrsnu i ne postanu tamne i ozbiljno cvrste. Nismo ucili koliko su tada lakse zapaljive, podlozne unistenju. Sjecas se velikih planova koje smo zaboravili da ispostujemo, neke ni ne pamtim, mada pamtim mjesta gdje smo ozbiljni mastali o njima. Sjecam se maja, kada smo jedva cekali da spustimo torbe da bi ih zamijenili nekim posudjenim tasnama. Brojim Neke godine od mature, nisu dvocifrene ali imam vec listu stvari sa velikim Prvo.. jedino smo prestali ovako da se igramo,i to nedostaje a onda se ipak nasmijemo, ne onako kao tada, opusteno jos ponekad.

"Sto ne boli to nije zivot, sto ne prolazi to nije sreca"

Zivot to nekada nije..
vrijeme drugacije brojite kada ste mladi, ne vidite to kao prednost, tada u najmanju ruku cekate da negdje udjete na velika vrata. Kada godine zbroje neko iskustvo, usporicete.Kada svaki suncani dan postane samo to i kada prvi put postane dosadno da odete po nove cipele Starite. Nije to samo nemarnost iako jeste i to. Duh je ono u covjeku sto ne smije da se razboli a obicno nam se to prvo desi. Zakaze "obicna" sreca, koju mladi kace u pogledu, najljubavnijoj stvari. A kada nas obiljeze  i neki jasni trenuci tuge, pa i samoce onda smo pustili strepnji da kopka i one nekada dobre slike nasih prica.  Vrijeme grize, ozbiljno dohvatimo casu, sjednemo kraj prozora ali spustimo roletnu proljecnom danu.

Napisi pricu danas

U malo price..
uvelo sunce iako je napolju cetrdeset, iako pece da ne mozes da izdrzis ali stvarno, grlo ti je suvo ali nema veze..
neka stara mjesta su druga, drugacija a ti ne mozes da uradis nista sto bi vratilo onu sliku od ranije- najljepsu..
je li to starenje.. znam i za bolje.. znam za ljepse i svjetlije, i nije nemoc kada si mlad jer ni kasnije ne mozes da uradis vise, onda kada bi trebalo... samo kada odrastes  manje je igara  u kojima si pobjednik i kada gubis..

Pricam..

''Dotakla bih te kao nekad
da znam samo kojim putem...
da samo mogu da doletim
uzalud pruzam uvela krila
ovo nebo ne razume srecu..''