Razvila se tuga ona koja je tu i u najljepsem danu, i nije tiha gricka i proganja ceprka sjecanja gura i zaviruje ne prestaje dok ne istrazi sva stanista samoce. Nisam je strgla ni u prijatnom razgovoru koji je kao razbibriga dosao nepozvan a ona zulja iz prikrajka, strpljiva ne odustaje. Nije lijepo od nje sto me prati pa jednom sam joj rekla da se izmakne ali neka je sad imam i tu dozu mazohizama koja se pojavila sa njom ne bih znala da se sjetim nekih stvari bez nje, ne bi ovako grizlo bez nje sve sto je nekada lijepo bilo, ususkala se vragolanka kao meda u dubokoj zimskoj noci i lijepo mu je a snijeg je i nista nije kao ljeti a njemu taj snijeg i san donio pa on hrce srecan bez proljeca. Sama je dosla a kad se povuce pojavice se jos kadkad  kad je moja mila sjecanja donesu da kao slike nanizemo neke uspomene sto bole a lijece.