Hoću da me probudi poziv u zoru,

da priča nešto nejasno, pijan, glup, romantičan, neka bude buke, neka vrišti ispred zgrade naše ime,

nisam romantična ali ne mogu da spavam,

neka vrišti kasno u noć,

ja ću slušati od miline.

Kako se pojavio, koji ga je Bog donio da mi poremeti san, moj dosadni svijet, uzdrma i sruši bezličnu formu, ovu ustajalost koju zovem životom? Ništa nije uradio, a sve mi je.. nije ni blizu, a pod prstima zamišljam njegov obraz.. i pristaje mi, i to njegovo rame za ovu glavu... kako bi mu pristao moj zagrljaj? Izmičem se, okrenem, bježim a onda ovdje istovaram neisfiltrirane misli.. osjećaj..nešto.. sve me golica struji, boli, lomi..

Znam.. želim da sam voda i da samo otečem negdje bez puno buke..

Decembar 2015. kad prije?

meni je u stvari ljeto.. i to 2006- e, najkasnije.. ko dijeli ovo vrijeme- krade..

Nisam stigla da se nasmijem pošteno, mada pamtim neke godine u kojima sam to nesmotreno radila, možda sam razbacala sve rezerve..?   Malo iskrenih (skrivenih od svijeta) emocija sa svim dugim zamršenim trepljama koje se vrzmaju, dižu, petljaju i spuštaju u ležište da bi ih njegov osmjeh iznova pokrenuo sa dna stomaka samo sebi znanim ne trudim se načinom, da bi mi donijele nepresušnu, nematerijalnu nemožedaseodrži radost.. dosta neuspjelih stranica koje se ponavljaju jer sam od onih koji ne uče na greškama ili moraju da ponavljaju baš dugo, a ne kupujem gumicu pa cijepam listove.. to mi dodje kao pjesma sve što drugi lako usvoje meni treba više... .

(možda samo) volim ljeto, zaljubim se od ljeta ili u smiraj ljeta, zavara me, lažni oslonac..

ili, ipak nije 2006- a stane ovdje dosta kada vratim, ima tih grešaka treba to ponoviti?



zatvorila si put ka tvojoj ljubavi ne ide niko, znači 2015- a.. mogu li da te zovem greškom?