Koliko vec radim u ovoj firmi? 837 dana sam tu i 30 dana obuke.. danas sam dobila ugovor na neodredjeno, a osjecam da sam, hvala nasem divnom jeziku, sto plasticno objasni: bacila u vjetar to vrijeme. Ozbiljne cifre a ja sam izlizala neku obucu za dz, nista kreativnost, uzivanje, stvaranje ako hocete, nula. Samo cisto fizikalisanje, mozak na odmor, vijuge gudbaj, dobar dan propusten zivot!

Da se ne lazemo nisam ispustila neku bolju priliku, Ali sam dala previse. Kao da sam sabrala prtljag 837 dana, nazovi platu koju primam i pogledala u ono neodredjeno i zamalo zaplakala, ali od tuge. Sva nikakvost i neprivlacnost posla mi je znacila neodredjeno. 

Razocarenje. Valjda sam kao dijete sa svojih ozbiljnih 29, to je otprilike neka cifra koja dijeli 'zivot' od onoga prije, sebe vidjela ispred, na nekom sigurnijem mjestu sa ili bez etikete neodredjeno mada sama rijec je opisala stanje u kojem sam. Da sam nezadovoljna znala sam ovoliko, tek danas.

Sazvakano. Ocekivanja sam spakovala sa sve laznim obecanjima, ponudama, konkursima. Mozda bi bilo lakse da trenutak kada dajem pozdrav mozgu i uplicem se u posao koji ne nosi izazaov u stvari vise ne nosim ni kuci, znaci okacim ga na civiluk i zauvijek zaboravim. 

Ja sam realista ali masta je neki moj prijatelj kojem ponekad dozvolim da me zabavi jer samo tolika razlicitost hrani dusu.. zato mi ono neodredjeno kao realnost danas zalijepilo takav samar tako da sam raskrstila sa mastom na neko vrijeme.. 

'Odjednom hoću da se odmorim od svega što me razvlači na sve strane... odjednom hoću da doživim još jednu godinu snova...'' 

 Nasloni svoje vreme na moje. Duže će večnost vredeti kad smo zajedno.. 

kako neki ljudi lijepo kažu da možeš da opipaš stanje o kojem govore.. nisu to tamo neke velike riječi i zaobljena slova već lijepo složena misao, ljepota je u jednostavnosti, fali mi takav neki svijet izgubih ga mada ga nikada nisam ni imala.. i ne samo riječi, djela koja pretačeš na papir.