"Kako ti samo lijepo pričaš, i tačno..  kako tek pišeš?"

A ja kasnim na posao, koji nema veze sa pisanjem.. tugo moja.. sunčan dan, na moru sam ali na suvom. Život je starno nekom majka a nekom maćeha!

“ Moglo bi se reći da sam uvijek živio od osjećanja na jedno priviđenje, a sada živim od uspomena na ta svoja sjećanja”.

Savršeno, kiša, dobuje kroz majsku noć, lirski početak za moju priču..
da ako dodje proljeće bez prekida, kida se nada da neće kao i drugo..
neka druga noć, mnogo rijeći i podpriča, jedna, sve a ništa..
noćas sam lirski raspoložena a racionalna na kraju kao i uvijek, primaknem se tek da bih odmakla, ufuram se u priču, raspletene kose, dugih ruku koje ne dotiču ništa osim osjenčenog događaja nastalog u poslednjem uglu kosmosa, u nečijoj glavi, mojoj.. razvlačim je do dna, najsitnijeg detalja, rasparčavam, trunku dodam, ma lažem bezočno, da bih se  na prijatnoj grani nepostojeće uspomene odmorila (?) a onda istina, opet blago namazana, pa stvarnost koju sam i tada predvidjela.. maštam, maglim, detaljišem, teoretišem i bježim..
tvdoglava, razmažena, djetinjasta.. ali još.. ali u pravu, na kraju uvijek u pravu.
Sipa kiša, jasno e volim je noćas.

Strpljenje, molim!

 "A meni valja živjeti, i čekati. Živjeti sa nadom, u čekanju. Pa i bez nade.." 

Umijem da  se pipremim, otrgnem, ali i da trpim, ali nikada, ali stvarno, neću da (na)učim da čekam, ili strpljenje mi nije dodjeljeno ali ako se stiče jbn sam loš učenik. Da sam bar voljna da učim.. Jasno ne zavisi od mene, nije začudo sve negdje udešeno vremenom, a mene opasno žulja nešto ovih dana. Imam teoriju da je strpljenje jedan od preduslova za odmjerenost, a onda smo bliži savršenstvu, u svemu. Ne vredi kad su sve misli usmjerene na jedan front, lete, gmižu sve ka istom cilju.. Strpljenja, molim šapućem.. i ovako se krade vrijeme, na slamčicu..

Kako s progrešnom rečenicom, u  pogrešnom životu..
Divim se ljudima koji imaju mjeru, koji znaju, ne sramno, podilazeći već dostojanstveno ali prihvatljivim tonom, da objasne šta imaju. Ja ne umijem, uvijek pogrešan momenat. Reagujem glasnije ili sa dovoljno gorčine u glasu da čovjeku bude neprijatno da sa mnom dijeli prostor, eto.Usmjerim strijelu u pogrešnom pravcu, takav mi karakter, a kad razmislim, i kad sam u pravu pogrešno zvučim,  neću više, ali do sledećeg puta.
Opet, možda bolje tako, taman da na vrijeme pobjegnu oni koji treba da bježe, kao selektovanje 'održivih' odnosno 'neodrživih'.. ti dalje, a ti mrš iz mog života, jedino što mrš dobiju i neki koji bi trebali ostati, pomenuh li ja one pogrešno usmjerene strijele?