Malo zarobljenog užasa, malo straha, zarobljeni koraci, misli u ograničenom broju riječi koje nisu ja, ne mirišem i ne shvatam ali ih grabim i otaljavam.
A onda dodjem da otmem sa gomile kojoj ja biram formu, ova  mjera je moj način da udovoljim pohlepi u sebi, gusto sam je složila da je ne prožderem, da me ne proždere?
Nisu li pravila kočnica za neka omiljena lutanja, za nepriznavanje. Ovdje su uslov- odluči ko si. Iopet iz opomene na nju priča, ne bih je bolje složila ni nezbunjena.

Pada preko 10 dana- kiša. Vraćam se na februar 2007, pa na početak 2010, ista (Ova) kiša, danima, sada je donijela nesanicu a onda ujutru nikakva. Nisam lijepo spavala dugo, te 2007 jesam, onako studentski, pošteno, vrijeme ispita i kiša. 2010- e sam bila nešto drugo, moja godina završetaka i novih početaka nisam mislila na kišu a padala je ludo. Ne bih je ukinula ni danas, moj odmor od  ulice od proljeća koje će sladje da dodje, neka predana tuga, sjećanja, filmovi loših osjećanja, more nečeg zgužvanog što se pegla u ovakvim tupavim "usamljeničkim" noćima.

U Podgorici će biti podignut spomenik šeiku zaid bin Sultan Al Nahijanu, za sve koji ne znaju bio je osnivač UAE, zalagao se za potpuno korišćenje državnih resursa u cilju transformacije države/društva u razvijene i tolerantne, dajući sva prava ženama, što je bila novina u arapskom svijetu.
E sad ne znam odakle da počnem (u vremenu krize..) jer je ovo na hiljadu nivoa sumanuto, nejviše, a šta bi naše bake rekle: "imamo mi preča posla", ili da kažem šeik, nije da nije bio čovjek  na mjestu (samo na nekom drugom) ali mi nije na mjestu da se podiže neko kamenje za njega, biće prilike da nekoga veličamo pa makar taj kamen ostao da čeka, makar da je preko komšinice naše babe naše gore list, a to volimo..

Sjećaš se kako smo bili zaljubljeni
kad smo ono bili do ramena nama sada,
kada si mi tražio malo sladoleda i
rekao da voliš one dvije moje rupice na ledjima?
I ja sam voljela tvoju tanku kosu koja nije prihvatala gravitaciju,
kao da je naopako visila ka nekom mjestu odakle
su pale i oči sa srcem mjeseca u vodoliji.
A brzo su prošle godine,
jednom posle pet srela sam te u prevozu
prerušenog u neko dolično ponašanje,
sa poslušnijom kosom i obučenog taman kako treba.
Danas, slavim deceniju svog prvog zaljubljivanja,
gomilu stvari neću da se sjetim,
sebi priznajem, ovako.

Juče sam se gubila po Cetinju. Poremetim kada se nadjem u novom gradu, trebalo bi da postoje na svakom ćošku precizne smjernice za  ovako nezbrinute, ne bi imali problema sa snalaženjem. Sve mi isto zgrada žuta, zgrada bijela i zgrada siva, pa opet, tačno mi se zavtilo u glavi. Na kraju sam ponovo pitala žive putokaze. A onda i kiša, kišobran koji to nije i uvijek jedna strana mokra. Suva, dok je stigao autobus.

Prosto ne znam zašto nas uče da ne lažemo, a oni lažu, često i to oni koji bi najmanje smjeli, koji se kunu u poštenje.
Kod nas ili je laž ili je bliže laži nego istini, sve na pola. Koliko je dozvoljeno lagati a da ne uvrijedite prosječno inteligentnog sagovornika, visoko inteligentni su u nekom srećnijem vrtu svijeta?