"Ne možeš ti u meni probuditi zvijer i osjećaj krivice.. brža je moja opreznost od tvoje  lukavštine. I jača je moja šutnja od tvoje iluzije. Nauči čovjek s godinama kako se igra sa varalicama."

Neću ja istovariti svoju sreću.. neće se otkotrljati moje klupko pred tvoje noge, nemam snage da posle sama tražim početak i kraj.. neće me prevariti odglumljeni pogled, znatiželja u glasu, i njihanje u hodu.. maznost i prisnost.. neće dodirnuti moje prijeteće daljine, bez snage su daleke, sakrivene u nekim godinama svježijeg proljeća, bijelih pupoljaka i maznih dana.. mladosti, malosti i razuzdanog smjeha.. u godinama bez stega i granica, životnog svjetlijeg opijuma, godinama lagane i nosive (neteške) sjete.. jakosti i slobode.. od tebe od mene dalekih, i godinama nepoznavanja, neočekivanja, nebrige.. godinama koje su oduzele neku ozbiljnu sreću životu, koja se ni sa svim blagostima narednih neće ponoviti. 
Ne hajem za skupe poklone, kupujem sve jeftinim vinom kojim ne nazdravljam jer se opijam nostalgijom koja te ne mami zaboravom već uvlači suptilnošću nježne ljepotice..
ne treba mi, hvala, prijatnoo..

"A možda ima i nešto više od toga, vjera i želja da ima jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje život nije muka i nepravda."
I vrti mi se u glavi već par sati ova misao, koja je "ukradena", ranije zabilježena, a u ovom momentu tako bliska i moja cijela, samo moja.. koliko je još mojih misli "neko" ukrao i stavio na papir, koliko mojih misli slobodno razvlače, čitaju i o njima raspravljaju neki pametni, prosječni, ma kakvi.. gdje je pravo na naplatu temeljnog unutrašnjeg prožimanja i treperenja u ovom nedovoljnom kosmosu ili je naš mikrokosmos i naš teret i naše blago.. naše sve!
Ili odakle mi pravo da krijem svoja prožimanja, težnje ali i gubljenja ako su već i tvoja i njegova. .

Nedostajanje i proljeće.. ne bi niko smio da nedostaje u proljeće. nekako je nepravedno a tek ako nedostaje neko koga smo prisvojili bez opiranja. . a onda otudjili.. da li?? Procjenjujem li ispravno ili ispravno ne postoji.. nada i ljubav su daleki rodjaci koji se odlično slože u mojoj glavici.. i nemam mira. Nemirne misli, snovi, nešto..

Život je matematika. Samo nije egzaktna. Neka "pomjerena" matematika, geometrija koja se ne temelji na pitagorinoj teoremi, ili ma čemu. Račun ali sa vrdanjem, pa kako se ko snadje..

Onaj osjecaj kada se obraduješ što u prodavnici nema čokolade od 100gr pa moraš da kupiš onu od četvrtine kilograma (250 gr prim.prev. samo jasnije zvuči četvrt' kilE). A onda lomiš sve dok ne izravnaš ono što ostaje.. zavisnik. Dobro je da je čokolada u pitanju.

Plačem.. ljudi imaju pogrešnu sliku o tebi/ dogadjaju/ xy situaciji a onda još sjednu da se slože i to im je potvrda da su došli do istine. Horor!

Proljeće je lažljivo, kao mladost, taman se navikneš i uhodaš, opustiš a ono prodje..

Pravi ljudi unose male graške sreće u tvoj podbuli život, sigurnost.

Pravi ljudi..  oni drugi podmeću svoja mala stopala, ili te guraju sa ledja, ili u najboljem slučaju koriste za svoje ciljeve. Ovih drugih je potrebno manje i uvijek su jači i nebrojniji.


Kolika će proljeća da prodju da ovo promijenim,  prihvatim?