Kako te samo tvoji ljudi sačuvaju, nadju mjesto i kad ga nema, drže te i kada te puste.. štite te i šalju energiju i kilometri su samo broj. Kada čitav svijet ne provaljuje, kada ti ne provaljuješ. Baza je suština. I krug kojem se vraćaš, koji uvijek otključavaš iz prve, za koji nemaš šifru..

I razmišljam, da i životinje kad vide da im neko ide u susret omirišu pa skontaju.. ljudi ne, oni laju na svakoga.. svoje razloge/ dokaze/ lažnu stvarnost nabacaju i prijete.. prospu bitno/ nebitno laž pretvore u istinu i mašu i to kao bijelom maramicom.. pravda je nedostižan pojam, utopija.. ali kada je dobro plasirana laž ne razlikuješ i džaba što znaš i što te guši, kad eto..

u životu je pretapanje i razlivanje, uz pogrešnu perspektivu sav materijal za iscrtavanje.

Gustina. Svega. Raščlanjujem lako ali šta je sa onim što ne možeš raščlaniti. Nisi bio tu a znaš, I osjećaš i ubiće te sopstvena nemoć. A onda se zaludjuješ muzikom, liječiš riječima, naslaganim u neke lake i nerijetko jeftine pouke.. nemaš izbor, jer svako ima svoj lijek koji je i otrov i ventil i spas i kazna.. nemir a mir.. Isprazniš da bi napunio.. . Jeftin materijal najskuplje plaćamo unutrašnjim prosipanjem.

Ne čekam spas a ne tražim ga ali mu se nadam, onaj najveći teret neka skine, ove na koje sam navikla sama ću da nosim.. hvala!