“ Moglo bi se reći da sam uvijek živio od osjećanja na jedno priviđenje, a sada živim od uspomena na ta svoja sjećanja”.

Savršeno, kiša, dobuje kroz majsku noć, lirski početak za moju priču..
da ako dodje proljeće bez prekida, kida se nada da neće kao i drugo..
neka druga noć, mnogo rijeći i podpriča, jedna, sve a ništa..
noćas sam lirski raspoložena a racionalna na kraju kao i uvijek, primaknem se tek da bih odmakla, ufuram se u priču, raspletene kose, dugih ruku koje ne dotiču ništa osim osjenčenog događaja nastalog u poslednjem uglu kosmosa, u nečijoj glavi, mojoj.. razvlačim je do dna, najsitnijeg detalja, rasparčavam, trunku dodam, ma lažem bezočno, da bih se  na prijatnoj grani nepostojeće uspomene odmorila (?) a onda istina, opet blago namazana, pa stvarnost koju sam i tada predvidjela.. maštam, maglim, detaljišem, teoretišem i bježim..
tvdoglava, razmažena, djetinjasta.. ali još.. ali u pravu, na kraju uvijek u pravu.
Sipa kiša, jasno e volim je noćas.