Mjesec kroz prozor upadne u sobu, ukrade mi san.
Strujanje tišine najjače čujem. Umorni kapci od nedosanjanih snova, koji se samo gomilaju, lažno obećavam, sebi sišem krv. Pospanost dodatno pojačava jeftinu emociju, pa ja baš ne umijem da pišem. S' koliko je godina normalno da sve vidim kako jeste, takvo je stanje oduvijek? Ali pustila sam da mi gluposti mozgom gospodare, rovare i otjeraju realnost. Ona sada vidi u bojama, smije  se glupostima, ne plaši se za sutra, ne pamti juče, kako lako podnosi nagomilani teret u postolju.. 
Dijagnoza: ludilo mozga, post scriptum: razočarana.